Kako krene hladnije vreme i počnemo da boravimo više u kući, tako i ja češće spremam testa, posebno slatka. Nekako mi je idealno nedeljno jutro uz toplu štrudlu ili neke buhtle sa džemom, posebno tokom kišnih ili snežnih dana. Ipak, ni dan danas ne uspevam da se dovoljno dobro organizujem da to pecivo bude spremno za doručak, pa i je i ova babka na kraju stigla tu negde oko poslepodnevne kafe. Iako sam je prvi put spremala, ukus mi je delovao nekako poznato, verovatno me je podsetilo na brioš, sa puno sitnih rupica i fila baš onoliko koliko treba.
Toni je jedan od onih drugara kod kojih volimo da idemo da jedemo. Moj muž će na primer ako želi da okupi društvo napraviti žurku sa gomilom alkohola i koktela, od hrane će najdalje otići dotle da kupi gotovi dip za čips, ali ne i Toni. Kod Tonija se ide na ručak ili večeru.
Znate kako kažu da kuvanje nije nikakva nauka, da je potrebno malo iskustva i da pratimo svoj osećaj, dodamo začina koliko želimo, meso ispečemo ili prepečemo onako kako već najviše volimo, sastojke koje ne volimo zamenimo onim koje volimo… To je sve tačno dok ne dođemo do finih peciva i nekih komplikovanih recepata.
Kada sam prvi put probala džem od luka nije mi se svideo. Istina, ima ih raznih i onaj koji meni nije bio po ukusu je bio redak, sa potpuno neodgovarajućom kombinacijom začina, ne baš sladak. Moj sledeći susret sa ovim džemom bio je potpuno drugačiji.