
Vanju sam upoznala kada se voda već uveliko povukla. U gumenim čizmama, jer je u dvorištu i dalje bilo blato, sekla je grane višnje. Višnja je ove godine baš dobro rodila, plodovi su krupni, i ima ih puno. I ruže uz kuću su prelepe, procvetale kao da se ništa nije desilo. Ali džaba. Te ruže niko neće staviti u vazu, a višnje će završiti na nekom smetlištu, čekajući da ih gradska čistoća zajedno sa uništenim pokućstvom odnese na deponiju i spali. Vanjina kuća je, vidi se, bila lepa. U dvorištu ligeštul, a grane drveta odmah pored kapije njišu se podvijene flašama i teglama ukrašenim dekupažom. Pune su neke mutne vode. Verovatno će i one na kraju otići zajedno sa višnjama… Na zidu kuće je nivo vode ostavio trag, skoro do plafona, a unutra nije ništa ostalo. Kroz brundanje kompresora kojim su ispirali zidove razmišljam koliko će samo vremena i novca biti potrebno da se ponovo stane na noge.
read more