Volim domaće likere i često ih pravim. Od kada doseže moje sećanje, pamtim džinovsku teglu u špajzu, punu voća, ruma i šećera. Mamino piće. Kako je koje voće u sezoni, onda ga doda u teglu. Taj rum se osim što se obavezno pio kada su dolazile tetke i mamine drugarice, koristio i kao aroma za kolače. A oko nove godine…
Znate kako kažu da kuvanje nije nikakva nauka, da je potrebno malo iskustva i da pratimo svoj osećaj, dodamo začina koliko želimo, meso ispečemo ili prepečemo onako kako već najviše volimo, sastojke koje ne volimo zamenimo onim koje volimo… To je sve tačno dok ne dođemo do finih peciva i nekih komplikovanih recepata.
Kada sam prvi put probala džem od luka nije mi se svideo. Istina, ima ih raznih i onaj koji meni nije bio po ukusu je bio redak, sa potpuno neodgovarajućom kombinacijom začina, ne baš sladak. Moj sledeći susret sa ovim džemom bio je potpuno drugačiji.
Neka jela su večna. Poput klasične muzike.